Da ne poveruješ koliko 20 minuta može da ti znači u životu

Taj petak je bio stresniji nego li inače. Pored uobičajenog posla imao sam još tri sastanka koji su zahtevali da idem s jednog na drugi kraj grada. Dočekala me je gužva u saobraćaju, nerviranje i pitanje „Ko ovim ljudima dade dozvolu?“. Dok mi je znoj sa čela tekao u potocima, klima u kolima uporno je pokušavala da unese malo svežine i popravi mi raspoloženje. Ipak, vesti sa radija bile su jače.

Polako, ali sigurno, uz sav umor i iscrpljenost počela je i glavobolja. Pulsiralo mi je u temenu onako tupo i ritmično.

Ni sam ne znam kako, ali izgurao sam sve. Ostalo je samo još da odem na šišanje. Supruga je prethodnog dana rezervisala termin kod svoje frizerke jer: „Ne možeš da ideš tako sav raščupan i da me brukaš pred ljudima.“

Lekovita šamponjerka

Provukao sam se kroz reku automobila i ušao u Birčaninovu. Bilo je kasno popodne, ali me je ipak iznenadio broj slobodnih parking mesta.

Ušao sam u salon.

„Dobar dan, moja supruga je juče zvala…“

„Da, da znamo. Samo izvolite“, cvrkutale su frizerke uz prijateljski osmeh.

„Hteo bih samo da mi mašinicom skratite sa strane…“, prešao sam na stvar želeći da se što pre dočepam jastuka koji me je čekao kod kuće. Glava mi je pucala od bola.

„A, pa ne. Zakazano je kompletno šišanje sa pranjem kose i masažom temena. Vaša žena je nam je sve ispričala“, nastavila je plavokosa frizerka Ana vešto rasklapajući poveći peškir.

Nisam imao snage da se dalje borim. Seo sam u stolicu za pranje kose i zagledao se u utišan TV, slušajući neku dobru muziku koja je dopirala iz zvučnika na zidu. Tu je bila okačena i fotografija Ane u slobodnom padu.

„Pazi, bavi se padobranstvom. Pa ne bi me naterao da skočim iz aviona, pa ne znam šta da se desi…“, pomislio sam u sebi.

Osetio sam prste na bolnom temenu koji su mi lagano povukli glavu sugerišući da je vreme za pranje kose. Trgnuo sam se pošto je svako pomeranje značilo da će sevnuti bol u „tikvi“.

„Jeste li dobro“, pitala je frizerka.

„Ma, samo me muči glavobolja. Preživeću“, pokušao sam da zvučim veselo.

„Glavobolja? A, pa to ćemo lako da sredimo. Samo se zavalite, opustite i ništa ne brinite. Ovo vam je lekovita stolica, videćete“, rekla je puštajući vodu na tušu.

„Samo nemojte vruću vodu, molim vas. Ionako sam sav polu-kuvan na ovih 40 stepeni“, zamolio sam.

Nešto protiv bolova

Mlaz prijatne, prohladne vode bio je pravo osveženje. Potom sam čuo kako Ana istiskuje šampon iz flaše, a zatim je usledilo magično iskustvo.

Laganim pokretima ruku počela je da utrljava šampon u kosu. Ubrzo je prstima počela da blago prelazi preko ivice mog čela, a zatim je preko temena kružnim pokretima počela da masira glavu sa obeju strana.

Mislim da nije prošlo ni pet minuta, a glavobolja je počela da popušta, a u glavi mi se razbistrilo kao posle dobro prespavane noći.

„Šta uradi ova žena“, pomislio sam.

Nastavila je sa masažom prelazeći na potiljak koji je i dalje bolno pulsirao. Čini mi se kao da su bol i stres napuštali moje telo sa svakim pokretom njenih ruku, mic po mic.

Nisam ni primetio kada sam zaklopio oči i potpuno se opustio. Ni muziku više nisam čuo, a ostatak salona prestao je da postoji u tom trenutku. Samo sam osećao opuštajući miris šampona i Anino prijatno pritiskanje mog temena.

I taman kada sam pomislio da znam kako izgleda život šeika i ostalih bogatuna, počela je masaža vrata. Zaboravite na šijacu, relax, antistres i ostale „pipaljke“. Kod mene nikada nisu imale efekta. Ovo je bilo, što stari kažu „Majka na ćerku da ne dava“.

Iskreno, tih dvadesetak minuta bili su nešto što ću pamtiti i prepričavati. Učinili su da shvatim kako svaki muškarac, pored žene, mora da ima i svoju frizerku. Od tada redovno, a makar dva puta mesečno, zna se, pravac kod Ane čim obaveze dozvole. A ukoliko ne dozvole, pobrinem se da nađem vremena jer, više ni ne znam kako sam funkcionisao bez, koliko god to možda nekome zvučalo smešno, masaže temena.

Ako niste već probali, vidimo se kod Ane što pre pa da se, ukoliko mi ne verujete, sami uverite kakvo je ovo čudo.

Podelite sa onima koje volite